Zagrepčanka u selu

Hvala ti "Todoriću"! Iskreno... Zaključio netko u Tisku da naš jedini kiosk u selu nije profitabilan i zatvorili ga tijekom zime. Prve reakcije na tu vijest nisu bile optimistične, kao još jedan čavao u lijesu našeg sela. No, gle čuda, nije ni to tako loše. Iako smo suprug i ja pušači, nije za pohvalu naravno, i kiosk nam je od presudne važnosti kad nam pofale rizlice, duhan ili filteri, nije prošlo dugo da shvatimo koji je to spas za naš kućni budžet. Računica je jednostavna: dok je kiosk radio, vječita je borba bila s našom petogodišnjakinjom kad god bi prolazili pored njega (a to je svaki dan). Jednostavno joj je nemoguće oduprijeti se svim tim bojama, džindžarijama, konjićima, sličicama, žvakama, princezama, i inim plastičnim, nepotrebnim, suvišnim tričarijama. Velim borba. Nekad bih pobijedila uz jasne znake negodovanja i durenja, a nekad bih popustila do "5 kuna". I ne samo ja, svi mi... Jer ako je Ivano dobio sladoled, mora sad i ona, ako je Mara upravo dobila Fifija/Mifija/Pufija, mora i ona, i tako redom, svaki dan... Kad ih se skupi četvero, petero, izbiju ti 50 kuna taj čas iz džepa, i to ako si škrt (kao ja). A to smo samo prošli pored kioska. Dok dođemo do ljuljački, plaže, kafića, padne tu još kakva molba, zahtjev, upit, potražnja i ponuda, pa pregovori ispočetka. Pošteno sam se zabrinula kad me jedan dan na izlasku iz kuće pitala: "Mama, hoćemo danas nešto kupiti?" "Što bi ti?", pitam je ja. "Ne znam, nešto". Samo da se kupi! Od tada dobija 3 "medvjeda" ponedjeljkom i to joj je za cijeli tjedan. S njima može što hoće: potrošiti sve odmah, raspodijeliti po danima, dati prijatelju ili izgubiti, I don't care. Uto se kiosk zatvori. Dijete nema gdje potrošiti tih 15 kuna tjedno! Nemamo više gdje kupovati. Kafići, oni koji su ostali otvoreni, više ne prodaju sladoled, nema štandova, a jedina trgovina u selu služi samo za nužne potrepštine. Maloj je postao pravi događaj odlazak u trgovinu (i to kad joj se smilujemo), pa cijeni žvake kao zlato. Paketić sad traje i po par dana...
A onda dođemo u Zagreb. Onih 200 kuna koje već danima imam u novčaniku potrošim doslovce u 4 sata po dolasku. I tada samo krene. Idemo u park s prijateljicama? E, pripremi 5 kuna za parkiranje, 10 kuna za trambolin (7 minuta), do 10 kuna za sladoled, a onda su žedne, a i ti bi sjeo s drugim roditeljima i možda popio kavu...2. dan, idemo posjetiti prijatelje, moraš nešto uzeti za djecu, a ona se tu uvijek nekako progura da isposluje i svoje želje i namjere. Nažalost nije samo dijete slabo. I mi se predamo pekarama, kioscima, Lidlima, Konzumima, City Centru, Avenue Mallu, nastavi niz (moram se pohvaliti, do Ikee još nismo došli, predaleko nam je)... Uglavnom, nakon tjedan dana Zagreba, vraćamo se u selo lakši za popriličnu svotu novca, a s čim?
Jučer smo pravili inventuru, onu jesensku. U jednom danu otišla je ogromna crna vreća raznih igračaka, a među njima i većina onih gluposti s kioska koje su se nagomilale u zadnjih 5 mjeseci (bebice, konjići, lutkice, igračke iz kinder jajeta, Elze, Ane...) i vreća smeća! I još su joj ostale tri kutije igračaka (baš tolika maćeha nisam). Moram je pohvaliti, sama je odlučivala koje igračke idu "šalji dalje". Istina da joj je proces bio i malo bolan, čak je i izjavila da ovo nije njen dan, no na kraju dana bila je oduševljena urednim i prozračnim prostorom.
Mislim da će mi sljedeća proljetna inventura biti znatno lakša zahvaljujući "Todoriću" :-)